Na internetu postoji nekoliko foruma na kojima se razgovara o prednostima i nedostacima industrijskih kuhinja i onih izrađenih po mjeri, u nekoj od radionica poput naše. Pokušat ćemo objektivno prokomentirati te prednosti i nedostatke.
Prije nekoliko godina smo, također na netu, mogli naći fascinantan podatak da jedna vrlo razvijena talijanska industrija kuhinjskoga namještaja (nećemo, dakako, navesti koja), u razvojnoj službi ima oko 1400 zaposlenih. Pod uvjetom da je podatak točan (jer novinari i brojevi često nisu na istoj valnoj dužini) i pod pretpostavkom da je čak polovina tih zaposlenih tehničko osoblje (spremačice, vozači, domari, tajnice, direktori…), još uvijek ostaje sedamstotinjak visoko obrazovanih profesionalaca, inženjera, arhitekata i dizajnera, koji osam sati dnevno smišljaju novotarije. Novi materijali, tehničke inovacije, dizajnerska avangarda, ergonomija, testovi… Takav kolosalan zbroj pameti i financijske moći doista mora uroditi vrhunskim proizvodima.
Malom je obrtniku ili poduzetniku, u gospodarskom neredu kakav vlada u Hrvatskoj, nemoguće stati uz bok toj industriji ideja i inovacija. Zbog toga će naši majstori po mjeri uglavnom kopirati već potrošene ideje. Tek će se povremeno netko dosjetiti nečega što bi možda bilo dobro, a možda i ne bi, ali u nedostatku logistike i novca, ta njegova ideja neće otići daleko.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 1:0
Strojevi za obradu pločastih materijala su vrlo skupi. Formatne pile, kantirke, CNC obradni centri, kompresori, usisavači, tiplerice, komore za lakiranje… opremiti ozbiljniju radionicu za izradu kuhinjskoga namještaja znači razmišljati u zoni znatno iznad milijun kuna. Recimo, oko nekoliko. Naravno, treba imati i objekt u koji će se to sve smjestiti, kamione i kombije za prijevoze materijala i proizvoda, a tu je i već poslovični hrvatski porezni harač.
KUHINJE ŠARIĆ već dvadesetičetri godine svakodnevno plivaju u tom oceanu novčanih vaganja i odmjeravanja svega. Od krpe za brisanje poda pa do novog CNC-a ili fasade na radionici. Malom obrtniku u tom sustavu opće grabeži zaista nije jednostavno.
Razvijena i renomirana industrija iz neke države u kojoj zdravi kapitalizam ima tristotinjak godina duboke korjene, iz neke države koja je, u pravilu, sve do nekidan pljačkala svoje kolonije ovdje ili ondje, ta razvijena i renomirana industrija u nekoj takvoj državi može si priuštiti tehnologiju i strojeve o kojima neki od nas malih ne možemo čak ni sanjati, jer ni ne znamo da postoje.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 2:0
Unatoč ovako nepovoljnom rezultatu, mi, mali domaći proizvođači, uspijevamo plutati na površini. I ne samo to! Neki od nas su čak vrlo uspješni. Inovacije i skupe tehnologije nisu baš na našoj strani, ali zato mi možemo napraviti mnogo toga o čemu pak industrija ne može ni sanjati. Dimenzije pojedinih elemenata su tek banalni početak priče o našim mogućnostima. Nastavak su, primjerice, dimenzije svih elemenata u kuhinji. Zbog neke cijevi od plina ili grijanja. Zbog izrazito visoke domaćice ili domaćina. Zbog nezgodno pozicioniranih električnih instalacija. Zbog velike ugradbene perilice, koja je došla iz SAD-a, i nikako se ne uklapa ni u jedan od ovdje važećih standarda. Zbog toga što je kuhinja tako mala da treba iskoristiti svaki centimetar prostora. Zbog prenisko postavljenog prozora. Zbog toga što je opet pun mjesec. Zbog…
Poseban dio priče su kosine. Tavanski prostori ili kuhinje smještene ispod stepenica. Nijedna industrija to ne može riješiti ni na jedan, a kamoli na zadovoljavajući način. A mi ćemo Vam čak ponuditi nekoliko različitih i jednako dobrih mogućnosti. Dimnjaci ili nekakvi odzračnici u kutu prostorije? Ili usred kuhinjskoga niza? Nepravi kutevi među zidovima? Radijator iza elemenata? Perilica za rublje u kuhinji? Komoda i kutna klupa u blagovaonici, načinjena od istih materijala? I klupčice na prozorima? Neka druga vaša ideja ili želja? Želite nasred kuhinje anđela od iverala koji će triput mahnuti krilima svaki put kad upalite svjetlo?
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 2:1
Baš bi bilo krasno kad bismo svi mi mogli raditi svoj posao i nikada ne pogriješiti. To bi zaista bilo sjajno! Na žalost, pogreške su uvijek moguće i prisutne. Neke su manje, neke veće i ozbiljnije. Treba činiti baš sve da ih izbjegavamo, ali ih nije moguće sasvim iskorijeniti.
Ovaj naš posao, izrada namještaja po mjeri, dozlaboga je kompliciran. Naizled su to samo kutije od iverala koje imaju dvije bočnice, strop i dno, leđa, police i ovakva ili onakva vrata. I ručkicu. Ukupno jedva desetak dijelova. No, naš program za 3D prezentaciju ima i onaj proizvodni modul, a taj modul, prilikom izračuna materijala za neku prosječnu kuhinju, odnekud izvuče cca dvije tisuće kojekavih dijelova koji su bili fizički sasvim odvojeni prije nego što su postali Vaša kuhinja. Ima tu raznih iverala, lesonita, traka jednih, traka drugih, plastika, spojnica, vijaka ovih, vijaka onih, vijaka ovakvih, vijaka onakvih, nogica, ručkica, cijevi, panti, keksa (ne onih jestivih), kapica, limova, stupova, navojnih šipki, matica, podložaka, pa opet nekih desetak vrsta kojekakvih vijaka, stopera, vodilica, nosača, kuka, čepova, klamerica, kopči, obujmica, odbojnika, podizača, magneta, aluminijskih okvira, izvlačnih mehanizama sto vrsta, okretnih mehanizama još sto vrsta, aluminijskih profila, stakala, držača za stakla, brtvi, sudopera, špangi, pa opet malo vijaka debelih, vijaka tankih, vijaka kratkih, vijaka dugih, tiplica plastičnih, tiplica drvenih, kutnika plastičnih, kutnika metalnih, lajsni barem desetak vrsta, završetaka lajsni, kutnih spojnica za lajsne, okova za radne ploče, podložaka za okove, mediapana, postforminga, radnih ploča, širokih radnih ploča, pokrovnih kapica, regulatora… ne znam jesam li spomenuo sto vrsta vijaka…
Od svega toga treba napraviti kuhinju. Nije ni čudo da se negdje može i pogriješiti. Industrijska kuhinja, greškom, dođe s jednim vratima crvene boje, umjesto plave. Događa se. I njima je stvar komplicirana kao i nama. Vi to javite trgovcu u trgovini u kojoj ste kuhinju kupili. On javi svom šefu. Šef veletrgovcu u nekom skladištu uvoznika. Taj opet svome šefu. Šef direktoru prodaje u tvornici. Ovaj nekom poslovođi u proizvodnji. Poslovođa radniku… a koje ono boje trebaju biti?! Valjda plava… Poanta: industrija je tromi kolos s mnogo komunikacijskih stepenica, koji neodoljivo podsjeća na dječju igru pokvarenog telefona i koji zbog toga vrlo teško i sporo ispravlja svoje pogreške.
Dođe li vam u stan naša kuhinja s jednim vratima druge boje, nećete morati nikome ništa javljati. Čak možda nećete ni znati da su prije sat ili dva na tom jednom elementu, koji je ostao u kombiju, bila vrata krive boje. Mali proizvođač svoje greške može ispraviti vrlo brzo. Odmah. Dakako, ako tehnologija zahtijeva neko vrijeme (lakiranje mediapana), potrajat će nekoliko dana. Dana, a ne mjeseci. Potražite na netu ispovijedi ljudi kojima je u nekoj industrijskoj kuhinji nedostajala jedna polica.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 2:2
Naslonjač ili trosjed, kupljen u nekom salonu namještaja, kod kuće je dovoljno izvaditi iz najlona. Kuhinju treba montirati, a to nije ni jednostavan ni mali posao. Industrijske kuhinje uglavnom montiraju trgovci koji su Vam kuhinju i prodali. Popodne u “fušu”. Vrlo popularan oblik samozapošljavanja u Hrvata i to u svim branšama. Baš šteta što je nelegalan!
Popodnevni monter-trgovac uglavnom raspolaže s nešto, boljega ili lošijeg, alata i šogorom koji mu pomaže. To mu je treća kuhinja koju montira jer tek odnedavno radi u tom salonu namještaja, a među kolegama je jagma za popodnevnim montažama. Naravno, kad je dobra zarada.
Naš monter-proizvođač raspolaže s profesionalnim alatom na terenu, ali i s cijelom radionicom u kojoj je kuhinja proizvedna. Dobro dođe ta radionica ako nešto treba prekrojiti. Raspolaže i s kolegom monterom-proizvođačem. Jednim, dvojicom ili trojicom, ovisno o veličini kuhinje. To im je tko zna koja kuhinja koju montiraju zajedno, jer to rade osam sati dnevno. Nažalost, često i više od osam sati dnevno. Ali, osim s kolegom na terenu, raspolaže i s kolegama u radionici, koji su odmah napravili i još tijekom montaže dovezli druga vrata umjesto onih krive boje. Znate ona iz prethodnoga odlomka. Raspolaže i s kolegom-električarem koji će odmah doći otkloniti kvar ako svrdlom dirne u električne instalacije. Raspolaže i s vodoinstalaterom ako slučajno probuši onu tanku, bakrenu cijev u kojoj je voda pod pritiskom. Iako se to u ovih sedamnaest godina dogodilo samo jednom. Svi smo bili mokri.
Napokon, naš je monter-proizvođač tu kuhinju i napravio. Poznaje svaki od onih petstotinjak kojekavih vijaka i točno zna što smije prerezati, odšarafiti, skratiti. Uvijek montira našu kuhinju i nikad se ne zapita kako sad ide ovo ili ono.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 2:3
Nažalost, u posljednjih nekoliko godina na našem se tržištu pojavila cijela vojska malih proizvođača kuhinjskoga i ostalog pločastog namještaja. Zapravo, u nekim zdravijim gospodarskim prilikama prethodna rečenica ne bi počimala rječju nažalost. Ovako, u toj šumi manje-više istih ponuda postoji veliko šarenilo cijena.
Ah, te cijene! Kad bi barem ovisile o kvaliteti ponude, ugledu malog obrtnika ili poduzetnika, preporukama kupaca, korištenim materijalima i svim onim čimbenicima koji teoretski neku cijenu čine višom ili nižom. U ovoj našoj državi i u ovoj našoj branši najveću ulogu u formiranju cijena igra stupanj legalnosti poslovanja. Cijena je proporcionalna broju prijavljenih radnika, točnije, obrnutoproporcionalna broju onih neprijavljenih. A šlag na toj torti su popodnevni garaža-proizvođač i njegov šogor ili kum. Nikome ne plaćaju baš ništa, a budući da im je plaća u firmi mala, spremni su, tek za nešto veću zaradu napraviti i onoga drvenog anđela koji je negdje gore u tekstu. I odnesti ga na osamnaesti kat bez lifta. Doprinose im ionako plaća netko drugi, a eventualne inspekcije…. ha, ha…
Tako ste Vi, potencijalni kupac, kojega sam dosadašnjim tekstom uspio uvjeriti da treba naći majstora po mjeri, a ne kupovati industrijski namještaj, sada pozvani da u toj prašumi oglasa i rekla-kazala informacija odaberete tko će napraviti Vašu kuhinju. Poklonit ćete mu povjerenje i cca polovinu novca unaprijed. Pripremite i nešto soli. Možda će Vam trebati kasnije, za na rep. Jer…
…internet je i u ovom slučaju prepun negativnih iskustava nesretnih kupaca koji su u takvim pričama nabasali na neodgovornost, nekvalitetu, nered u svakom pogledu. Upravo zato ovo poglavlje počinje s nažalost. Kontrola kvalitete? Inspekcije? Sudska tužba? Ma dajte, molim vas…
Da ne duljimo, ako se odlučite da Vašu kuhinju napravi mali domaći proizvođač, šanse da u konačnici budete razočarani, ako ne i očajni, su daleko veće nego ako kupite industrijsku kuhinju renomiranoga proizvođača. Pogotovo ako se odlučite za nekog Peru ili Marka iz susjednog ulaza koji će sa svojim kumom to u srijedu… taman mu paše jer je u utorak noćna u firmi pa ima dva dana slobodno. A puno je jeftiniji od onih iz KUHINJA ŠARIĆ. Znate kako to ide. Svaki ulaz u Novom Zagrebu ima po jednog takvog proizvođača pločastoga namještaja.
No, nije nemoguća ni varijanta da Vas posluži sreća, pa kuhinja ispadne savršena i baš onakva kakvu ste htjeli. Samo… kad se počne raditi o nekim tisućama kuna, i to njih više od nekoliko, onda bih, kao kupac, želio da sve i počiva na tim tisućama kuna, a ne na sreći. Kuhinju kupujem i plaćam. Nije to loto.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:3
Pa da! Znam! Zapravo, ne znam. Ne znam postoji li jamstvo na industrijske kuhinje. I ako postoji, koliko traje? Još tamo neke 95-te ili 96-te KUHINJE ŠARIĆ su počele davati petogodišnje jamstvo na svoje proizvode. Sada smo to jamstvo produljili do sedam godina. Ne možemo tvrditi baš milijun posto, ali tada smo mi bili prvi koji smo učinili takav korak. I nije to beznačajno. Znatno pomogne u gradnji ugleda našeg proizvoda. Dakako, smisao jamstva upravo i jest u tome da proizvod bude toliko kvalitetan da se u jamstvenom roku uistinu ne može dogoditi ništa loše. I to bi bilo baš krasno. Ali…
Nekada davno smo otklopne elemente radili s nekim pantima na oprugu. Nije to bio neki no-name pant s dalekoga istoka. Zaista kvalitetan, robustan i skup pant renomiranoga proizvođača okova. Ali nakon nekog vremena počele su prve reklamacije – pucale su opruge. Odmah smo taj pant izbacili iz uporabe. Čak i danas, nakon podosta godina, nam se s vremena na vrijeme javi neki pradavni kupac kojemu se takav pant polomio. Naravno, odmah ga zamijenimo današnjim plinskim ili Huwil podizačima. Ne pitamo se pritom je li kuhinja starija od pet godina ili nije.
Česta reklamacija je, dok nismo naučili kako preduhitriti problem, bilo i odljepljivanje ABS trake ne vratima koja su tik uz pećnicu. Doduše, diskutabilna je krivnja, zato što su se te trake odljepljivale radi neispravne brtve na vratima pećnice, ali ako je jedini cilj zadovoljan kupac, onda se pitanja o tome tko je kriv, a tko prav, ne postavljaju. Problem smo riješili za sva vremena, ali nećemo opisati kako. Nek konkurencija pati!
Plastične zidne letve su nam dugo vremena bile noćna mora. Dio te letve iza pliskih kuhala gotovo u pravilu se deformira od temperature. Nagori i izgleda užasno. Danas se te letve proizvode i od aluminija i mi koristimo isključivo takve. Prilično su skupe, ali još uvijek jeftinije od mijenjanja onih plastičnih na, recimo, Lošinju.
Eto, uz svo nastojanje da budemo zaista objektivni, pokušavamo se sjetiti još barem jedne reklamacije dovoljno značajne za ovaj tekst. Valjda ih nije bilo. Ako se dosjetim kasnije, dopisat ću.
E, sad ono važno. Ne znamo daje li industrija garanciju na svoje kuhinje, ali ako i daje, baš bi bilo dobro znati kako ta garancija funkcionira u praksi. Pogotovo nakon iskustava svih onih koji su mjesecima čekali da im konačno netko dostavi ona jedna vrata krive boje. Pa kad su konačno i došla do Vas, bila su prave boje, ali krivih dimenzija. Ima li zaista neki veći strani proizvođač kuhinjskoga namještaja mrežu majstora u Hrvatskoj, razvijenu tako da može u svakom času nazvati najbližega i poslati ga na isti onaj Lošinj da promijeni istu onu zidnu letvu? I to dvije ili tri godine nakon što je kuhinja montirana. Priznajte, teško je povjerovati u to. A mi mali (barem mi u KUHINJAMA ŠARIĆ) uredno se odazivamo na sve takve pozive i, ponavljam, u pravilu ne pitamo tko je kriv za štetu. Šuti, riješi problem i gotovo. Kriv je netko tko je čistio sifon pa mu se izlio hektolitar vode u elemenat, ali nema veze. Naplata će stići (i to višestruka) u obliku preporuke zadovoljnoga kupca.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:4
Naknadne sitnice su nam najmilije.
Ovo je, dakako, cinizam. Zagorčavaju nam život sitne željice naših kupaca nakon što je kuhinja uredno isporučena, montirana i savršena (nije štamparska greška – treba pisati “savršena”). Ali u projektiranju nikom nije palo na pamet da će taj stolić na suprotnoj strani biti tek dva centimetra ispod ruba pločica. Stolić je, istina, standardne visine, baš one koju smo naglasili na mjerenju, one koju smo zajedno zacrtali na zidu i koja je navedena u ugovoru potpisanom s kupcem. Ali sad, nakon montaže, dva centimetra gologa zida između stolića i donjeg ruba pločica tako silno smetaju!
Halo, jesam li dobio KUHINJE ŠARIĆ? Jeste, izvolite! Ovdje taj i taj, prije desetak dana ste mi montirali kuhinju…
Uf! Trebaju dvije nove noge, višlje za dva centimetra, treba nova ploča-nosač na zidu, također višlja dva centimetra i, što je najgore, treba vrijeme, dva majstora koji će to prepraviti i slobodan kombi. I ne samo to, nego mali milijun takvih i sličnih naknadnih sitnica na stotinu mjesta. Čuli ste već uzrečicu najteže je raditi s ljudima. No, kako bilo da bilo, dotični je kupac već izbrojio onih oko nekoliko tisuća kuna i zaista nema smisla da mu sad pametujemo o standardnim visinama stolova, o crtici olovkom na zidu (dok još nije bilo pločica), o ugovoru na kojemu je njegov potpis.
Nema problema, gospodine taj i taj. Riješit ćemo. Jeste li sutra u neko doba u stanu? Može u pet? Dogovoreno. Ma ne košta ništa, ove dvije noge su ionako standardne visine i iskoristit ćemo ih već negdje.
Košta to, zapravo, puno, a naplatit ćemo višestruko. Samo ne odmah i ne Vama. Naime, kupac taj i taj ima brata, kojemu smo nekoliko mjeseci prije radili kuhinju. I taj brat je imao dvije ili tri sitne željice nakon što je sve bilo gotovo. Isto tako smo mu rekli da ne košta ništa. A kasnije smo naplatili oko nekoliko tisuća kuna kupcu tom i tom. Tako ćemo i stolić naplatiti. Sve to dođe na svoje, rekao bi narod. Pitamo se što bi se dogodilo da je kupac taj i taj kupio industrijsku kuhinju nekog talijanskog proizvođača i nakon desetak dana poželio da mu taj stolić ipak bude dva centimetra višlji.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:5
Nedavno smo radili kuhinju i neke ormare za velečasnog Zlatka Sudca, odnosno za njegov Pastoralni centar Betanija na Lošinju. Poželio je kuhinju odijeliti nekom pregradom koja će biti nešto posebno, a ne, kako to najčešće biva, ploča iverala, šank ili neka polica s cvijećem. Predložili smo mu pregradu s obostrano izrezanim otvorima u kojima je satinato staklo. Unutar pregrade je fluo rasvjeta, tako da pregrada postaje velika stojeća svjetiljka. Nešto poput svijetleće neonske raklame na ulici. Unatoč vjernim računalnim simulacijama, ni Velečani, a ni mi nismo mogli pretpostaviti kakav će biti konačan rezultat. Što bude, bude! Makar sve bacili i smišljali nešto drugo.
Pregrada – svjetiljka je ispala fenomenalna. Oduševila je Velečasnog, a i nas. Onda je Velečasnome palo na pamet da bi polja, u koja smo mi ugradili satinirano staklo, on mogao ispuniti vitrajima. Velečasni jako voli vitraje, što se vidi na mnogo mjesta u Betaniji. Sam ih oslikava, a neki (očito vrhunski) staklar mu ih izrađuje. Dogovorili smo se da će nam javiti kad vitraji budu gotovi, da ih dođemo ugraditi u pregradu.
Dakle, s nama, malim domaćim proizvođačima, možete i sami biti dizajner svoje kuhinje. To je u poslovanju s industrijama nedostižno, unatoč cijeloj onoj vojsci njihovih dizajnera zaposlenih u razvojnoj službi. Ovo se zove gol u gostima i računa se dvostruko. Rekli smo već da su dizajn i inovacije teren moćnih industruaja, ali eto, ponekad i mi, slijepe kokoši, kljucnemo neko dobro zrno. Toliko dobro da takvu pregradu zaista nema nitko osim velečasnog Zlatka Sudca.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:6
Tebalo bi se sad sjetiti još nekog boda na lijevoj strani semafora, da nam industrija ne zaostane previše. Nažalost, moram s bebicom u bolnicu na pregled, pa ću to kasnije. I’ll be back!
Evo me opet! Cijelim putem tamo i ovamo i cijelo vrijeme čekanja u bolničkom hodniku pokušao sam dokučiti još barem jednu kristalno jasnu prednost industrijskog namještaja u odnosu na naš. Bilo je tu razmišljanja o cijenama, o rokovima isporuke, o koječemu, ali ništa nije kristalno jasno i precizno. No, zato mi je pao na pamet važan argument koji ide u prilog već sada jasnog pobjednika.
Ali, budući da je ovo bilo poglavlje namijenjeno opisu četvrtoga boda za industiju, o tom važnom argumentu ćemo kasnije. Ovo poglavlje ćemo ovdje prekinuti s nepromijenjenim rezultatom. Recimo da je to bio promašeni jedanaesterac.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:6
I Vi, sada već ne samo potencijalni, nego i vrlo vjerojatni kupac naše kuhinje, nekog vraga u životu radite. Proizvodite ili prodajete. Recimo, cipele. Neka to budu muške cipele, da bismo izbjegli asocijaciju na Ala Bundya. Svi zaposleni u KUHINJAMA ŠARIĆ nose i kupuju cipele. Njihove obitelji također. I eto argumenta. Kupite li kuhinju proizvedenu u nekom velegradu u središnjij Italiji i ode li Vaš novac tamo, malo je vjerojatno da će zaposlenik u toj firmi, kad dobije plaću od toga Vašeg novca, s njom doći u Vašu trgovinu cipela u Prečkom, da obuje djecu prije početka nove školske godine.
Iz toga slijedi da sintagma kupujmo hrvatsko ipak nije politički pamflet, nego Vaša i naša egzistencija. Kupujmo hrvatsko nije apel na vašu rodoljubnu svijest, već na ona posebna tri zrnca soli, rezervirana za matematiku, u glavama svakoga od nas. Kupite li našu kuhinju, naš če zaposlenik od tog novca dobiti plaću, kojom će kod Vas kupiti cipele. Sve ostalo je samo zemljopis. Istina, u toj transakciji vrhnje s te naše kuhinje, kao i s vaših cipela, pokupit će poreznici, ali to je već neka druga priča.
REZULTAT:
INDUSTRIJA – MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ – 3:7
Eto, pokušali smo biti objektivni u ocjenama prednosti i nedostataka jednih i drugih. Ako nismo uspjeli u toj objektivnosti, nema veze. Opet je legitimno navijati za sebe. Ipak je cilj cijeloga ovoga teksta da Vas nagovorimo da kupite našu kuhinju. Pa to svi rade. Nagovaraju Vas na kupovinu. Razlika je možda u tome što mi nastojimo da Vam ipak ne ser… pardon… da Vam ne radimo s kvakama ono što se već s kvakama radi, nego pokušavamo definirati precizno koja to brda i koje to doline možemo obećati, a koje ne možemo.
Iako je ovaj dio teksta o razlikama između industrije i maloga proizvođača bio završen još prekjuče, ne mogu izdržati a da ne dopišem još nešto što bi se moglo naći u nekom dječjem časopisu, u rubrici VJEROVALI ILI NE. Dva su se naša montera sinoć vratila s montaže na Knežiji. Smontirali su prilično skupu kuhinju od mediapana visokoga sjaja, bogato opremljenju aluminijem i svim onim skupim žičanim novotarijama što se izvlače iz najneočekivanijih mjesta u elementima. Dotični su kupci još proljetos kupili novu industrijsku kuhinju za isti prostor. Uslijedilo je višemjesečno natezanje, što s dućanom u kojem su kuhinju kupili, što s monterima, a što s Talijanom koji je predstavnik dotične firme u Zagrebu. Reklamirali su loše lakiranje na nekoliko vrata, nekoliko milimetara prekratku radnu ploču, nekoliko klasičnih transportnih oštećenja i još ponešto. Kad sam prije cca mjesec dana bio tamo na mjerenju, kuhinja je još bila u tom prostoru, pa su mi sve pokazivali, ali sam već zaboravio na što su sve bili ljuti. Ah, da! Na putu prema njima naletio sam na gužvu kroz Žitnjak i nazvao ih da ću zakasniti petnaestak minuta. To ih je silno izenadilo, jer su, popravljajući tu novu-staru kuhinju, kojekakvi majstori dolazili mnogo puta i u pravilu, bez ikakvih objašnjenja, kasnili i po nekoliko sati ili čak ne bi ni došli toga dana.
Opet sam oduljio i nikako da kažem najvažnije. Ljudi su, a tu je sad onaj vjerovali ili ne dio, VRATILI KUHINJU TRGOVCU I DOBILI POVRAT NOVCA. Doduše, nisu je baš oni fizički vozili natrag u trgovinu. Od nas su naručili drugu, koja je sinoć montirana otprve, prekrasna i savršena i koja je koštala tridesetak posto manje nego ona od proljetos. Radi orijentacije u vremenu, prekosutra je Badnjak.
Ma, kad je bal, nek je maskembal! Opisat ću još jedan događaj s industrijskom kuhinjom. Ako Vam je dosadno čitati, imate gore, desno, na vrhu prozora, crveni kvadratić s bijelim X znakom. Kliknite ga i riješili ste problem. Ali ako netko voli, nek izvoli. Čitati, mislim.
Naš je Sesvetski Kraljevec prilično veliko naselje, ali još uvijek unutar onih malograđanskih dimenzija. Znate, onih u kojima se svi poznaju i svi o svima sve znaju. Skoro sve. Ako nešto i ne znaju, onda to izmisle. Koliko god ovaj atribut malograđanski imao negativan prizvuk, upravo je u takvom Sesvetskom Kraljevcu vrlo ugodno živjeti i raditi i ne bih ga mijenjao ni za jedan drugi dio grada ili svemira.
I tako je naša teta Zlata, supruga imućnijeg građevinskog obrtnika, kupila novu talijansku kuhinju. Veliku. Točnije, preveliku. Ne puno. Tek desetak milimetara, što je bilo dovoljno da kuhinja ne stane između zidova. Popodnevni su monteri slegnuli ramenima, pokupili alat i ostavili tetu Zlatu da se nateže s trgovcem. Nakon (opet) nekoliko mjeseci ustanovljeno je da ta industrija ima, kao i svaka druga, standardne dimenzije elementa i da ne može riješiti tih njezinih desetak milimetara. Deset centimetara bi već bio manji problem. Teta Zlata, izbezumljena velikim ormarom koji sad već cijelu godinu stoji nasred kuhinje, jer ne stane tamo gdje mu je mjesto, potraži pomoć od našeg lokalnog stolara Jože. Dobrica od nekih sedamdesetak godina, pravi onaj starinski stolar. Ovo starinski pročitajte s naglaskom na drugome slogu. U njegovoj radionici, za razliku od naše, prekrasno miriši piljevina. Melem za stolarsku dušu. Na zidovima vise još one stare drvene šrafcinge, šupljikave od crvi. Joža, kako jednom starinskom stolaru i dolikuje, nema palac i kažiprst na jednoj ruci. Svi ga u Kraljevcu vole i cijene jer mislim da ne postoji netko tko ga je čuo da izgovara riječ ne. Joža cijeli život izrađuje prozore, vrata, štokove, stepenice i ograde. Ako Vam treba hoblinje za piliće, koje ste jutros kupili kod Raguža, otiđite k Joži. Ova naša piljevina od iverice ne valja. Puna je ljepila i presitna, pa pilići od nje kišu. Joža je, dakle, prekrasan, ali u životu je napravio samo jednu kuhinju i to onu svoju. Budući da nema iskustva a ni strojeva za iverale, mi smo mu napravili krojne liste, izrezali i prekantirali sve. On je sastavio korpuse i izradio vrata. Hrastova, dakako. S voltama i nacifranim rubovima.
Eto Jože jedno juto k nama u radionicu. Dovezao nekoliko komada iverala. Ovo, ovo i ovo treba suziti za centimetar. Ne treba kantirati. A ovo i ovo su vrata. Njih isto suzite za centimetar i prekantirajte s najsličnijom trakom. Mi srezali i prekantirali.
Eto Jože oko podne opet k nama. Može li netko od nas s njime u Inino naselje vidjeti u čemu je problem? Naravno.
Joža je, u najboljoj namjeri da pomogne, suzio jedan ormar u toj novoj (sada već godinu dana staroj) Zlatinoj kuhinji. To su bili oni komadi koje smo mu jutros rezali. Sve pet! Osim što u taj ormar ide ugradbeni hladnjak. Joža je to znao, ali između hladnjaka i bočnice ormara ima taman centimetar mjesta. Čak i koji milimetar više. I eto rješenja, da teta Zlata konačno u miru može zaspati i da se prestane svađati s mužem koji neprestano gunđa. Što zbog ormara, što zbog nemalog novca kojega je dao za tu kuhinju.
Došli smo tamo. Ormar je na svome mjestu i hladnjak u njemu. Ali, kako vrag iz poslovice baš nikad ne spava, vrata od ormara možete otvoriti, ali ona od hladnjaka se daju tek odškrinuti. Ako ih otvarate dalje, vratno krilo postaje snažna poluga koja upire u pante na bočnici elementa i nešto će zasigurno puknuti. Ako onim plastičnim klizačima spojite jedna vrata s drugima, kako bi to trebalo biti, sve skupa se može otvoriti tek toliko da sadržaj hladnjaka možete pomirisati.
Pa, Joža, što nam niste rekli?! Suzili bismo neke druge elementa u nizu. Onaj kutni, recimo.
Ah, što nisam…
Tada je teta Zlata izgovorila legendarnu rečenicu, za koju bih želio da je mogu čuti svi majstori koji, poput nas, izrađuju kuhinje po mjeri. Mislim da bi, kad jednom dođe vrijeme, čak i umrli zadovoljniji. Rečenica je glasila nekako ovako: Ma, imam ja još jedan veliki frižider tu u špajzi, pa ovoga ne moram ni otvarati!
(?!)
Eto. Da ne bi netko slučajno pomislio kako se mi sad zlurado smijemo (bože sačuvaj!) toj malograđanštini u našem Kraljevcu, takvoj da kuhinja mora biti talijanska i mora puno koštati i da svi susjedi to moraju dobro znati, reći ću da smo problem riješili. Istina, na ormaru se malo vidi da je mlijeko već bilo proliveno, odnosno da je dvaput prerađivan, ali barem se hladnjak može normalno otvarati. Budući da nismo htjeli ništa naplatiti, teta Zlata nam je spravila gablec. Kad joj se, nakon nekog vremena, udavala kćer, pogodite tko joj je radio kuhinju.
