Već smo negdje napomenuli da su najbolje organizirane one kuhinje u kojima su elementi sliženi u slovo L ili U. No, takva organizacija iziskuje i, uvijek problematične, kutne elemente. Teško dostupni prostori u samome kutu mnogim konstruktorima i domaćicama stvaraju probleme.
Najčešći i najjednostavniji način su klasični kutni elementi koji imaju slijepi dio, pokriven bočnicom susjednoga elementa. Vrlo loše rješenje i u KUHINJAMA ŠARIĆ takvom načinu pribjegavamo tak ako nemamo baš nikakvog izbora. Doduše, praktičnost toga elementa se nešto malo može popraviti nekim okretnim mehanizmom kojega povlačite otvarajući vrata. No, svi su ti mehanizmi tek u dvije ili tri standardne dimenzije, pa s njima naš atribut po mjeri ne funkcionira baš sasvim. Osim toga, onaj najudaljeniji dio elementa sad ne samo da više nije dostupan, već je sasvim neiskorišten.
Magic corner je pravo malo remek-djelo mehanike. Sistem poluga i škara na podnici elementa funkcionira tako da povlačenjem prednjice izvlačite i žičane košare pričvršćene za nju, a istovremeno iz onog nedostupnog dijela dvije košare dovlačite u prednji, dostupni dio elementa. Na prvi pogled savršeno, ali u praksi opet prilično nespretno. Naime, sada ovaj dio koji ste sasvim izvukli van otežava pristup elementu i onim košarama koje su ostale u njemu. Kad tome pridodamo i ne baš malu cijenu cijeloga mehanizma, onaj se prvi dojam više i ne čini tako savršen.
Kutni elementi koji svojom prednjom stranom zatvaraju kut od 45 stupnjeva (gerung) sa zidovima, bolje su rješenje od onih slijepih. Mana im je što radne ploče za njih opet postoje u malom izboru boja, a i sve su napravljene tako da zidovi moraju zatvarati pravi kut. Neki se proizviđači dovijaju tako da od radnih ploča širine 60 cm iskroje sve, bilo da ih jednostavno štukaju sa stražnje strane ili da sa stražnje strane naprave povišenu policu – stepenicu prema samome kutu. Pod pretpostavkom da ova druga varijanta zadovoljava izgledom, iako je svima jasno da je tu silom prilika, još uvijek ostaje problem dubine samoga elementa. Naime i u njega treba ulaziti gotovo četveronoške, kao i u onaj starinski, slijepi kutni. Ako je u pitanju gornji takav elemenat, problem je još izraženiji.
Za donje kutne elemente postoje i tzv. kutne ladice. No budući da svi ti izvlačni sistemi traže paralelne vodilice, ovakva je ladica zanimljiva tek kao ideja. U praksi ona znači velik gubitak prostora u samome elementu.
Nama najdraži kutni elemeti, kako donji, tako i gornji, su oni koji već sami u tlocrtu čine slovo L. Imaju dvoja vrata koja se drže jedna za druga. Jedna naša kupilica, kupica ili kupčica (ne znam kako glasi ženski rod od kupac) ih naziva zglobnim vratima. U spoju tih vrata je poseban par panti namijenjenih baš za to, a za korpus elementa se drže standardnim pantima ali s većim kutem otvaranja. U sredini nema nikakvog stupa ni nosača koji bi eventualno ometao pristup. Kad se vrata širom otvore, sve je ispred Vas i lako dostupno. Dakako, u tako napravljen elemenat također možemo ugraditi neki okretni mehanizam s plastičnim policama ili žičanim košarama, ali tu se onda opet upliće ona priča o standardnim dimenzijama i neiskorištenom prostoru u kutevima. Još se jedna mala čarolija krije u tim elementima – možemo iz raditi s bilo kojim kutem u tlocrtu. To u praksi znači da nam se neće dogoditi da neko, oku nevidljivo, odsutpanje zidova od pravoga kuta dovede do toga na nakon dva metra nizanja elementa možete zavući stisnutu šaku između radne ploče i zida.
