Zasigurno će se svi proizvođači i svi kupci složiti da je najpogodniji materijal za izradu korpusa kuhinjskih elemenata iveral. Cijenom prihvatljiv, pogodan za obradu i vrlo dugo zadržava sva svoja svojstva. Ne smije ga se močiti konstantno na nekom mjestu na kojemu voda može doći do iverja i to je sva pažnja koju zahtijeva. No, postoje iverali i – iverali. Debljina nije nevažna, kao ni sastav iverja u njemu. I ljepilo je bitno. Debljina i čvrstoća papira na površini također je različita. Egger, Kaindl, Funder, pa čak i naša Česma iz Bjelovara samo su neki od renomiranih proizvođača iverala. Česma, istina, baš i nije sasvim naša, kupio ju je jedan od braće Kaindl.
Bilo kako bilo, te su ploče redom ukrašene onim ISO certifikatima za kontrolu kvalitete. U potrazi za svojom novom kuhinjom upitajte koje iverale i kojih debljina proizvođač koristi za izradu korpusa.
Još jedna pojedinost o iveralim za korpuse. Ako Vam proizvođač ponudi svega dva ili tri dekora (boje) za korpuse Vaših elemenata, to u pravilu znači da u izradi koristi jeftinije, tzv. korpusne iverale. Najčešće je ta razlika u kvaliteti samo razlika u debljini dekor-papira na površini. Nije presudno bitno, ali budući da se najviše iverala u kuhinji potroši baš za korpuse, takav bi proizvod trebao biti osjetno jeftiniji.
Trake i kantiranje na korpusima su već prostor za malo opširnije komentare. Običnu melaminsku traku, pogotovo ako je kupljena s već navučenim ljepilom i zaljepljena peglom ili fenom u garaži, treba izbjegavati. Nankon vrlo kratkog vremena će se na mjestima odlijepiti i puknuti. Svi ozbiljniji proizvođači su te trake već davno izbacili iz uporabe. ABS trake znatno su kvalitetnije. Ne pucaju i ne može ih se lijepiti peglom u garaža-uvjetima. Najčešće se za kantiranje korpusa na kuhinjama koristi ABS debljine pola milimetra. Vrlo je žilav, a strojno ljepljene u pravilu garantira da nema šupljih džepova i nerastopljenog ljepila između njega i iverice.
Bolji industrijski namještaj često u salone dolazi kantiran ABS trakom debljine 1 mm. Dakako, tada su svi ti rubovi znatno otporniji na udarce, nego ako je na njima ABS debljine 0.5 mm. Nama, malim proizvođačima po mjeri, ta je traka problem, jer dobavljači na skladištima imaju svega nekoliko dekora na raspolaganju. No, zato je izbor ABS traka u debljini 2 mm gotovo beskonačan. Te se trake već godinama koriste za kantiranje vrata od iverala, pa se mreža dobavljača razvila i stabilizirala. KUHINJE ŠARIĆ su, doduše, u to vrijeme vrata na svojim elementima kantirale ABS-om debljine čak 3 milimetra, ali budući da je tada bilo malo strojeva u Hrvatskoj koji su mogli kantirati trimilimetarski ABS, bila je mala i potražnja pa su ga uvoznici prestali uvoziti.
Danas KUHINJE ŠARIĆ, u full opremi, korpuse svojih elemenata kantiraju ABS trakama debljine 2 mm. Možda na prvi pogled djeluje nepotrebno i preskupo, ali takva se traka zasigurno neće ni odlijepiti ni oštetiti. Osim toga, budući da je zaobljenih rubova, djeluje robustno i lijepo. Davno su prošla vremena u kojima je bilo važno da samo vrata na kuhinji budu lijepa, a ono iznutra nema veze.
Nije nevažna ni činjenica koji su dijelovi korpusa kantirani, a koji nisu. Jesu li, primjerice, police kantirane sa sve četiri strane ili samo s prednje? Jesu li bokovi gornjih elemenata kantirani s gornje i sa stražnje strane? Jesu li bokovi donjih elemenata kantirani samo na vidljivoj, prednjoj strani? Možemo li, kao u prethodnom poglavlju, reći ono što se ne vidi, nema veze. Možemo, ako je tako djelomično prekantirana kuhinja neke primjereno-djelomične cijene. Kao u svakoj kupovini, čarobna formula je odnos cijene i kvalitete. Kupiti jeftino gotovo u pravilu znači biti sretan samo u času kad to plaćate.
Sve u svemu, kantirati sve otvorene dijelove korpusa, bez obzira jesu li u konačnici vidljivi ili ne, znači iveral trajno i dobro zaštiti od vlage i ružnih oštećenja rubova. Pogotovo ako se kantiraju ABS-om debljine 2 mm.
Vrata na kuhinjskim elementima, za razliku od korpusa, izrađuju se od više materijala. Svaki od njih ima i prednosti i nedostatke. Na često pitanje naših kupaca “što je kvalitetnije?” nema baš preciznog odgovora. Sedmogodišnja garancija koju, u full opremi, dajemo na sve svoje proizvode ne ostavlja previše prostora za razgovore o kvaliteti materijala za vrata. Možemo reći da je nešto jeftinije ili skuplje zbog nabavne cijene materijala ili tehnologije obrade, ali kvalitetno je sve.
Iveral je najjeftiniji i najpogodniji za obradu. Široka paleta dekora različitih proizvođača dovoljna je i najizbirljivijem kupcu. Rubove vrata od iverala možemo kantirati ABS-om debljine 2 mm ili pak cijela vrata okovati aluminijskim profilima. Još jedna velika prednost vrata od iverala je jednostavna kasnija dorada ili preinaka kuhinje. Mi u KUHINJAMA ŠARIĆ barem jednom mjesečno selimo i dorađujemo neku svoju staru kuhinju u neki novi stan. Loša osobina iverala je njegova mala otpornost na vlagu i vodu. To će neoprezna domaćica vrlo brzo primijetiti na vratima ispod sudopera. Zapravo, komad iverala, čak i ako uopće nije kantiran, možete gotovo nebrojeno puta umočiti sasvim u vodu, izvaditi i obrisati, a da on zadrži sve svoje karakteristike. No, ako u vodi ostane nekoliko minuta, što je dovoljno da iverje u njemu upije vodu, nabubrit će i raspasti se. To u praksi znači da nije točno da Vam se u kuhinji s vratima od iverala nikad ništa ne smije proliti, već samo da ono što se prolije odmah treba obrisati.
Postforming (vrata zaobljenih okomitih rubova) je vrlo sličan iveralu. Razlika je u tim zaobljenim (postformiranim) rubovima i melaminu na površini, koji je bitno deblji. Često je i u visokom sjaju, dok iverala u visokom sjaju ima vrlo malo. Takva su vrata nezgodna zato što postoje u standardiziranim širinama, što u praksi znači da u gotovo svakoj kuhinji treba na jednima ili više njih odrezati oblinu. Ako nam, primjerice, treba element širine 34 cm, takva postformig vrata ne postoje, već ona standardna od 40 cm širine treba suziti. Nije to velik problem, ali dobro je unaprijed biti upozoren. Inače, taj je postforming bio popularan prije desetak godina. Ptičji javori u visokom sjaju i raznih boja bili su najtraženije kuhinje. Danas postformig, što bi se reklo, izlazi iz mode.
Mediapan (mdf – Medium Density Fibreboard) se pojavio prije nekoliko godina i vrlo brzo zauzeo značajno mjesto u gradnji kuhinja. U osnovi je to opet drvna masa (u mdf-u razvlaknjena), miješana s ljepilom i prešana u ploče. Vrata od mdf-a su nešto teža od onih načinjenih od iverala ili postforminga, ali, uz današnje vrlo kvalitetne i trajne okove, ta je težina nevažna. Sirovi mediapan je tamno smeđe boje i vrlo je prikladan za najrazličitiju obradu. Površina se tada lakira ili se na nju, posebnim prešama, lijepi folija. Izbor folija nije baš velik, ali je gotovo beskonačan izbor boja lakova, a lakirati se može u mat, sjaj ili struktur (hrapavoj) varijanti. Takav velik izbor je najznačjnija prednost ovoga materijala. No, lak je ujedno i najveći nedostatak. Vrlo zahtjevna tehnologija lakiranja, pogotovo u sjajnoj varijanti, bitno poskupljuje kuhinju. Osim toga, lak je vrlo osjetljiv na mehanička oštećenja, a kasniji popravci su teški i skupi. Lak također vremenom, na svjetlu, mijenja boju. Vi to, dakako, ne primijetite, ali ako nakon nekoliko mjeseci istom bojom (iz iste kantice), obojate vrata nekog dodatnog elementa i stavite ih uz ova postojeća, razlika će biti očita. Otprilike kao što ni Vaš automobil kojega ste kupili lani, više nije iste boje kakve je bio kad je izašao iz tvornice. I ako na njemu polakirate samo oštećeni blatobran, svaki prosječni švercer na sajmu automobila primijetit će razliku. Foliju na mediapanu mali proizvođači izbjegavaju. Teško ju je kvalitetno zalijepiti, pa na većim vratima često na sredini ljepilo ne primi dobro, a na kutevima preša napravi “faldu”. Osim toga, ako dodatno treba napraviti samo jedna vrata, velika količina skupe folije se baca.
Furnirani materijali, bilo iverice, bilo panel-ploče, imaju onu draž prirodnoga drveta, koju nijedna imitacija ne može nadomjestiti. Bojani različitim močilima (bajcevima) i lakirani izgledaju vrlo lijepo. U KUHINJAMA ŠARIĆ već neko vrijeme postoji dobra ideja za igre s prirodnim furnirima. Najveći je problem obim posla, koji nam ne ostavlja baš previše vremena za takvo igranje i eksperimentiranje. Nedostatak takvih materijala je opet taj nesretni lak na površini. Nijedan lak, unatoč svojoj skupoći, po svojim svojstvima nije dorastao plastičnim ili melaminskim folijama.
Max-alu ploče ili max-compact ploče ili samo kompakt ploče, kako ih sve nazivaju, su relativno novi materijali koji se koriste za izradu vrata na kuhinjskim elementima. Vrlo su tvrde i postojane, otporne na sve mehaničke i ine utjecaje. Najveći su im nedostatak cijena i mukotrpna tehnologija obrade, što je opet u tijesnoj vezi s cijenom. Debljine u kojima se proizvode su također nezgodne – najdeblja je ona od 12 mm, pa vrata na kuhinji unatoč svojoj stvarnoj vječnotrajnosti izgledaju tanko, krhko i jadno. Doduše, ovaj posljednji komentar je rasprava o ukusu, a o ukusima…
Kad u naš salon uđe čiča s ne baš urednim (da ne kažem blatnim) cipelama, s velikim trbuhom s kojega nemarno visi donji rub majice, koji, ni uz najbolju, volju ne može segnuti do pojasa na hlačama, ja znam da će već s vrata pitati za nekaj hrastovoga.
Uf! Nadam se da nisam nikoga uvrijedio. Zaista mi to nije bila namjera i ako jesam, ispričavam se. Znate, i moja majica mora biti barem tri broja veća da bih je mogao strpati u hlače. No, ako je nekome slučajno promakla bitnost iz prethodnih rečenica, ponovno ću je naglasiti: zna čiča što valja. Šteta je samo što njegova razmišljanja ne dijeli veći broj kupaca. Ovako, potražnja za vratima od masiva (hrasta, bukve…) toliko je mala da su gotovo svi proizvođači odustali. Tako jako odustali, da više nemaju ni strojeve za obradu masiva. Pretpostavljamo da je to zbog toga što je u nekom dizajnerskom smislu sve od prirodnog drveta već davno rečeno. Znam da će ovo u ušima nekog profesionalnog dizajnera zvučati kao bogohuljenje, ali ako nas uspije iznenaditi nekim bitno novim vratima za kuhinju, načinjenima od drveta, ne samo da ćemo biti oduševljeni, nego ćemo mu pošteno platiti tu ideju.
Ako ste si, u potrazi za novom kuhinjom, s korpusima i vratima donekle i dopustili šetnju kroz platne razrede, što se okova tiče, svakako Vam ne bismo preporučili pristajanje na kompromise. Još s vrata, kao čiča iz prethodnoga poglavlja, pitajte što je to BLUM ili GRASS. Pitajte za integrirane stopere i clip sisteme. Pitajte što je to NOVA PRO. Što je tandembox? Što znači AIRMATIC ili BLUMATIC? Ne ustručavajte se tražiti da Vam netko pokaže kakve izvlačne ili otklopne sisteme koristi u radu. Na izložbenim uzorcima pogledajte je li traka oko stopera, ubušenih u bok elementa, nekako čudno masna. Odbojnici za vrata su samoljepive suzice ili ubušeni u korpus? Kakva je podnica u elementu sa sudoperom? A protuklizna podloga u ladicama (prilično je skupa)? Što je to HUWILIFT MAXI? Pitajte kakav je to MAGIC CORNER.
Najčešće radne ploče u ponudama svih radionica poput naše napravljene su od iverice debljine 38 mm presvučene u nekom dekoru (imitaciji kamena ili drveta). Standardno su široke 60 cm, a izbor uzoraka za neke veće širine je bitno smanjen. S donje strane su takve radne ploče opremljene silikonskom ili nekom drugom okapnicom i u potpunosti zadovoljavaju kvalitetom. Možda je pametno naglasiti da prilikom izbora dekora izbjegavate one visokoga sjaja, jer ipak je u pitanju RADNA ploča, što će reći da na nekim najfrekventnijim mjestima površinki sloj brzo izgubi sjaj i postane ružan. Kvalitativna ali i estetska dimenzija takvih ploča znatno se poveća ako ih okujemo aluminijskim profilima namijenjenim baš za tu svrhu. Plastične zidne letve na takvim radnim pločama također treba izbjegavati. Nekvalitetne su i nakon nekoliko mjeseci uporabe se od temperature s plinskog kuhala deformiraju i nagore. Prerevna domaćica će čak dekorativnu foliju na plastičnoj podlozi nakon nekog vremena oprati (doslovce). Aluminijske lajsne su skuplje, ali i znatno bolje.
Nije rijetkost da kupac poželi radnu ploču od prirodnog kamena. Takve su najčešće debele 3 cm. Osnovni su im nedostaci težina (ako ploču treba tijesnim stubištem odnijeti na 8 kat, jer ne stane u dizalo) i cijena. Nadalje, klesar koji ih radi treba imati na umu da kod otvora za sudoperski bazen ili ploču s kuhalima ostane vrlo malo mesa sa svake strane i da bi ih na tim mjestima trebalo odozdo armirati. No, bez obzira na armaturu, kamen i dalje ostaje materijal vrlo niske elastičnosti, pa tako uvijek treba biti oprezan. Ne možete, recimo, na takvoj ploči batom tući meso baš na svakom mjestu. Osim toga neke vrste kamena jače upijaju masnoće i to nekoliko milimetara duboko. Kapne li vam ulje na takvu ploču, masna mrlja će na njoj biti vidljiva vječno. Doduše, postoje posebne tekućine kojima povremeno možemo zasititi pore na kamenu, tako da se umanji ta njegova moć upijanja, ali sad je možda već čas da se zapitate treba li Vam, uz tu cijenu, takva obveza u životu. Sve u svemu, osim lijepog prirodnog izgleda, kamena radna ploha nema baš mnogo dobrih osobina.
Kerrock i slične mase bi možda bli materijali budućnosti da nisu tako besramno skupi. Njihova otpornost na baš sve utjecaje izvana, njihova mogućnost da se u potpunosti stope sa sudoperskim bazenom i zidnom letvom, a sve načinjeno od istoga materijala, čini ih sjajnim izborom za Vašu kuhinju. Kad bi potražnja za korrockom porasla, možda bi se i cijene upristojile.
Cokl, sokl, podnožje donjih elemenata, bilo kako ga nazvali, taj donji dio kuhinje može biti od iverala ili aluminija. Ako je od iverala, svakako provjerite je li kantiran odozdo i kakvom je trakom kantiran. Naravno, mi ga odozdo zaštićujemo posebnim profilom sa silikonskom brtvom, namijenjenim upravo za to.
Aluminijska podnožja proizvode se u dvije standardne visine: 100 i 150 mm. Mogu biti glatka i rebrasta. Skuplja su od onih načinjenih od iverala. Ne možemo baš dati neku veću prednost jednima ili drugima. U pravilu kupac bira izgled. Nekome su ljepši aluminijski, a nekome je baš bitno da budu u boji ostalih dijelova korpusa.
U ponudi su i plastični cokli s aluminijskom folijom. Jeftiniji su od pravih aluminijskih, a izgledaju gotovo jednako. Nismo nikada radili s njima, pa ne možemo komentirati kvalitetu. Trebalo bi se negdje raspitati ili testirati postoji li opasnost da se folija nakon nekog vramena počne odvajati od plastične podloge. Kako je debela ta folija i može li se lako mehanički oštetiti? Uglavnom, ako tražite aluminijske cokle u svojoj novoj kuhinji, onda naglasite da znate da postoje i ti plastični koji izgledaju identično i da znate da su bitno jeftiniji.