Pločice

Pločice se najčešće postavljaju tako da gornji rub dođe na istu tu visinu 140 ili 145 cm. Ako mislite da će taj rub biti vidljivi ružan, podignite ga desetak centimetara, pa će majstor koji bude mjerio kuhinju to imati na umu i predvidjeti da se bočnice svih gornjih elemenata zarežu za debljinu pločica. Dakako, takav sistem podrazumijeva da keramičar pločice postavlja odozgo prema dolje ili da barem precizno izračuna (uključujući i razmake među pločicama – fuge) na kojoj visini treba započeti postavljanje donjega reda. Ta donja granica ne bi smjela biti višlje od 82 cm. To je, naime, standardna visina donjih elemenata, ne računajući debljinu radne ploče. Još jedna dobra namjera sam-svoj-majstor-keramičara u pravilu završi neslavno i samo zakomplicira izradu kuhinje: unaprijed precizno odrediti na kojem će mjestu biti napa moguće je tek uz pomoć vračare ili neke slične nadnaravne sile koja se bavi projektiranjem kuhinja. Prosječni majstor-obični “fulat” će barem 5 mm. Dovoljno da se neki bok gornjeg elementa mora po cijeloj visini zarezivati (čitaj: oslabiti i ostaviti bez zaštitne kant trake, ružnog i neravnog ruba), ili da do susjednog elementa ostane nezgodnih desetak milimetara golog, nepokrivenog zida. Ali…

[envira-gallery id=”290″]

Zašto ne bismo na svaku stranu postavili dodatnih 5 cm više pa…

Zato što bismo onda morali po cijeloj visini sužavati oba susjedna boka.

Slijedi nekoliko sekundi stanke, pa se onda opet upali lampica – PIIIING:

Pa zar vi ne postavljate kuhinje na šinju? To se inače postavlja na šinju, znate? Onda    vam ne smeta debljina pločica! Kužite?

   Znamo. I kužimo. Postavljalo se na šinju prije dvadesetak godina, kad su svi elementi bili iste visine kao Papina Švicarska garda i kad nijedna bočnica gornjega elementa nije bila    vidljiva. Danas je vidljiva skoro svaka druga, što bi značilo da je vidljiva i rupa između nje i zida , kao i ružan završetak šinje. Osim toga…

I tako, korak po korak, dođemo naposlijetku do tople vode: ako se pločice postavljaju prije montaže kuhinje, što je kod nas uobičajeno, onda neka gornji rub bude ravan, bez inovativnih povišenja za ovo ili ono, a nakon montaže kuhinje će se, prema potrebi, zakrpati rupe.
Kad govorimo o pločicama, treba napomenuti i da krajnji red treba postaviti do poda na svim onim mjestima na kojima bi ostala vidljiva rupa između elementa i zida.

Primjer dobro postavljenih pločica

   Iako su pločice stari, iskušani i dobar način, ne treba sasvim odbaciti ni ostale materijale. Primjerice, prozirni lexan ili armirano staklo i prikladno obojan zid iza njega. U KUHINJAMA ŠARIĆ postoji i ideja za instaliranje velikoga akvarija između gornjih i donjih elemenata. To ćemo zasigurno napraviti prilikom sljedećih izmjena izložbenih uzoraka u nekom od naših salona. Ako se odlučite za neki od takovih sistema, nastojte silikonom dobro zabrtviti sve otvore i rubne spojeve sa zidom. Inače će se između, primjerice, prozirnoga armiranog stakla i zida zavlačiti pauci ili neki drugi kukci, koje ćete kroz staklo moći vidjeti, ali ne i odstraniti. Lakirano kaljeno staklo ima čitav niz prednosti, ali lak na staklu i plinsko kuhalo tik uz njega nisu baš  dobri prijatelji. Plinsko kuhalo poprilično razbacuje toplnu oko sebe i vrlo je vjerojatno da će lak na staklu požutjeti. Ako je kuhalo strujno staklo čak i ne mora biti kaljeno.
Moguće je pločice postavljati i nakom montaže kuhinje. To omogućava najveću preciznost spojeva, zatvaranje akrilom itd. No, keramičarski je posao prljav i mokar, pa onaj tko postavlja pločice u već montiranoj novoj i prekrasnoj kuhinji treba biti vrlo oprezan s ljepilom, vodom i masom za fugiranje.

   Iako smo o rasporedu elemenata već ponešto rekli, nije naodmet još nekoliko natuknica:
– izvlačni element za boce, najčešće širine 15 cm, trebao bi biti u neposrednoj blizini štednjaka
– ladičar s dvije ili tri plitke ladice za pribor za jelo trebalo bi smjestiti između štednjaka i sudopera
– u nizu donjih elemenata uvijek je bolje koristiti ladičare s dvije duboke ladice, nego klasične elemente s vratima
– pećnica u razini očiju možda i nije baš tako sjajna ideja, kako Vam se na prvi pogled čini – ne zaboravite da pečenka u njoj zna biti prilično teška, a sve je vrelo
– štednjak u kutu s velikom kutnom napom zauzima po 101 cm na jednom i na drugom zidu, a ako ima i pećnicu, treba dodati još po dva cm na svaku stranu
– prilikom osmišljavanja svoje kuhinje imajte na umu da elementi nisu nacrtani na zidu, odnosno da imaju i treću dimenziju, kojom ulaze u prostor (standardna dubina donjih elementa je 60 cm, a gornjih 30 cm – naši gornji elementi su standardno 35 cm duboki)
– ne planirajte gornje elementa postavljati sasvim do stropa, osim ako prostorija nije baš izrazito niska